Grijeh ima silnu moć i izvor je najveće čovjekove patnje. Čovjek se najviše grize zbog zavisti. To je grijeh kojega nećete tako često čuti u ispovjedaonici. To je grijeh srama, to je grijeh kojega priznaju samo najhrabriji. Teško je zamisliti da netko, tko konstantno osuđuje bližnjega zbog njegove naravi, karaktera ili ga naprosto ne podnosi bez ikakva razloga, tek tako pokajnički prizna da je zavidan i da je to ustvari korjen njegovog nepodnošenja drugoga. Zavist je korjen čovjekove mržnje. Kad bismo promotrili povijest tog čovjeka našli bismo rane, frustracije, neostvarenost, nezadovoljstvo sobom, povrijeđenost, strah i neutaživu glad za ljubavlju. Zbog svega ovoga možemo razumjeti zavidnog čovjeka, možemo odgovoriti na misteriozno pitanje, zašto me mrzi, a nisam mu dao povoda za to.
Zavidnik je najprije oholica koji ne podnosi da je netko drugi u nečemu bolji od njega, da ima više motivacije za rad, da je kreativniji, vrijedniji ili talentiraniji. On će reći da je drugi egoist i da sva njegova kreativna ambicija proizlazi iz njegovog ega. On će to reći jer sam sebi ne može priznati da ustvari on ima taj problem, ali ne samo da ima opasan problem s ohološću već ima i opasan problem sa zavišću koja onda prelazi u srdžbu i manifestira se na vrlo ružan i društveno neprihvatljiv način. Kad je zavidnik upao u vrtlog ”oholost – zavist – srdžba” počinje gubiti kontakt s objektivnom stvarnošću na način da sebi počinje pripisivati ono što je tuđe. To je razlog zašto neki ljudi kad nešto ukradu kažu da nisu ukrali, jer misle da to njima pripada, da su oni to zaslužili. Ako neki siromah ukrade od bogataša na kojega je silno zavidan, on će taj pothvat smatrati uspjehom i napokon postignutom pravdom jer zašto bi netko imao više, a netko manje. To je tipična ostavštvina socijalizma u kojemu se svima djelilo jednako bez obzira što svi nisu zaslužili jednako. U tom sustavu najviše su profitirale lijenčine i neradnici koji su navikli živjeti od države, a ne od svoga rada.
Moram se prisjetiti jednog događaja iz rane mladosti kad sam sestri svoje najbolje prijateljice posudila kastanjete jer je izrazila želju da ih nauči svirati, a kad sam je nakon dva mjeseca pitala da mi ih vrati rekla mi je da ih ona nije posudila od mene nego da ih je kupila na ekskurziji u Španjolskoj. Ovo je jedna od rijetkih situacija koje pamtim, jer većinu nebitnih stvari zaboravljam, ali ovaj događaj mi se usjekao u pamet. Možda zato što još uvijek ne mogu vjerovati da je moguće da se nešto takvo dogodi. Ali moguće je i događa se često. Mislim da ova krađa definitivno nije bila iz zavisti jer toliko zlobe se ipak ne može naći kod djece. Odrasli naprotiv kradu iz raznih razloga, ako nije iz zavisti onda je zato što je to dostupno i blizu i čini se da ima viška pa zašto se onda ne bih i ja poslužio, a ako je u pitanju hrana onda je najčešći argument da je bolje da se pojede nego da se baci. Što se tiče krađe iz zavisti koja sebi prisvaja ono što je tuđe, nju će normalan i duhovno zdrav čovjek najčešće poistovjetiti s mentalnom bolešću oslanjajući se na neke osnovne pojmove iz područja kliničke psihologije. No ovdje nije riječ o mentalnoj bolesti već o duhovnoj bolesti koja je imala svoj povijesni tok. Povijest ove duhovne bolesti započinje s grijehom oholosti, na oholost se nadograđuje zavist a potom nastaje srdžba što dovodi na koncu do krađe. Ono što je zajedničko neliječenoj mentalnoj bolesti i duhovnoj jest to da ”pacijent” nije svjestan svoje bolesti. Lopov za sebe tvrdi da nije lopov jer je on previše pošten i častan čovjek da bi ukrao.
Shizofreničar također nije svjestan svoje stvarnosti, da bi se vratio i ponovno bio svjestan objektivne stvarnosti potrebni su mu lijekovi. Za duhovnu bolest također postoje lijekovi i oni se moraju redovito uzimati da bi čovjek ostao rasvjetljen i svjestan svoje duhovne stvarnosti. Lijek su riječ Božja i sakramenti, a napose sakrament ispovijedi i euharistija. Sakrament ispovijedi nas tjera na priznavanje grijeha i na kajanje, te na obećanje popravka. To su ključni elementi za uspješne međuljudske odnose. Bez ovih elemenata čovjek će prije ili poslije izgubiti kontakt s objektivnom stvarnošću i ukrast ono što njemu ne pripada misleći da je to zaslužio te da s tim činom ispravlja nepravdu. Što učiniti s čovjekom kad te pokrade iz zavisti? Svakako je prvi korak razgovarati i pokušati shvatiti zašto je došlo do tog nevjerovatnog čina. Kad smo iz razgovora zaključili da je razlog zavist što je sugovornik potvrdio time što je rekao da ukradeno ustvari nije ukradeno jer njemu pripada a priori, tada možemo pokušati uz treću stranu i uz pomoć materijalnih dokaza dokazati da je određena stvar otuđena od njegovog stvarnog vlasnika, a ako ni to ne pomogne onda ga, kad već nije vrijedan spomena, prepustimo sucu nebeskom koji će mu sudit pravedno.