”Ponizan čovjek u stanju je velike stvari činiti neuobičajenim savršenstvom jer ga više ne zanimaju sporedne stvari, poput vlastitih interesa i vlastitog ugleda, te stoga više ne mora uludo trošiti vrijeme i trud kako bi ih branio.” (Thomas Merton) Poniznog čovjeka ne zanimaju sporedne stvari, ali ne zanimaju ga ni sporedni ljudi. Sporedni ljudi su usputni prolaznici, bilo bahati bilo ljubazni, svejedno je, njihova lica će s vremenom izblijediti, a iz pameti će u potpunosti isčeznuti.
Čovjek koji nije ponizan biti će silno opterećen ovim prolaznicima, njihovim riječima i pogledima te nebitnim i prolaznim stvarima. Ponizan prihvaća sva poniženja koja mu pristižu. Prihvaća bolesti, nezaposlenost, ruganje, omalovažavanje intelekta i druge oko sebe takvima kakvi jesu shvaćajući zašto je zbilja takva kakva jest. Poniznost i mudrost su usko povezane i zato ponizan živi mudro. Njegova mudrost je u tome što svoje misli usmjerava prema Bogu i zbog toga stvari vidi drugačije. Poniženja su dio njegove svakodnevnice i prema njima se odnosi mudro. Poniženja su dio svačije svakodnevnice samo što se ne odnose svi jednako prema njima, oholica će bijesniti i psovati, ogovarati i proklinjati, a ponizan će s mirom prihvatiti i nastaviti dalje razumijevajući stvar odnosno ono što stoji iza poniženja. On će s jedne strane smoći snage uvidjeti svoju oholost (koja čuči u svakome) koja ima prirodnu averziju prema poniženjima, a s druge strane će moći uvidjeti svu bijedu koja se krije u onome koji omalovažava drugoga na ljudskoj razini uznoseći se kao netko veći i pametniji ili naprosto bolji u svakom pogledu. Na primjer ako te na radnom mjestu dočeka kolega koji smatra tvoju struku i znanstvenu kompetenciju ništavnom. Ne samo da te ne drži intelektualcem nego te drži za onoga koji nije uopće sposoban razglabati o društvenim pitanjima jer u njegovo doba kršćani su smatrani pomahnitalim budalama koji svoje vrijeme troše na bajke i utopijske priče za siromašne. Ponizan čovjek shvaća koliko je jada skupljeno u srcima tih ljudi. Tko bi ih mogao osuditi, možemo ih samo žaliti i u molitvi ih se dragom Bogu sjetiti jer najponizniji od svih jednom reče: ”Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.”