U ovom svijetu postoje ljudi koji vole i održavaju mir, a postoje i oni koji u konfliktu nalaze spokoj. Ako promotrimo čovjeka od njegovih prvih koraka pa sve do duboke starosti možemo donijeti neke zaključke s obirom na to pripada li prvoj ili drugoj skupini. Na to dakako utječe okolina u kojoj je odrastao te sva ostala materijalana i duhovna iskustva koja je nakupio tijekom života. Ako je odrastao u nasilnoj obitelji gdje je gledao oca kako tuče majku ili obrnuto, velika vjerojatnost je da će i on biti nasilan.
Nasilni možemo biti fizički ili verbalno, a jedno i drugo učimo u svojim obiteljima. Dakako da postoje i drugi uzroci nasilja, ali ono što ih povezuje je posljedica koju ostavljaju na djetetu, a to je neljubljenost i odbačenost. U modernom demokratskom društvu postoje institucije koje bi trebale štititi djecu od nasilja u obitelji, međutim ne nude adekvatna rješenja niti mogu zamjeniti obitelj u pravom smislu riječi. Nijedna od tih institucija nije voljna ponuditi duhovnost kao lijek za rane koje su djetetu nanijeli otac ili majka. Rane neljubljenosti i odbačenosti može izliječiti samo ljubav nebeskog Oca i nebeske Majke, ne postoji psihologija koja može nadomjestiti duhovnost. Psihologija otkriva i otvara pitanja ali ne nudi trajno rješenje, što ne znači da nije nužna, nužna je, ali ne rješava ono temeljno i najbitnije. Prvi ratovi nastali su u našim kućama, u našim dvorištima, vrtićima i školama, tu smo se naučili ratovanju, napadanju ili obrani. Naučili smo da osim mira postoji i rat te da ga pokreću ranjene i duhovno bolesne osobe koje nisu pustile da u njihovu najdublju nutrinu uđe milost Božja koja jedina može iz tog ništavila stvoriti novog čovjeka. Oni koji u konfliktu nalaze spokoj i u ratu uzbuđenje puni su ništavila, njihova duša je kao crna rupa, najdublji pakao koji jeca od očaja. Duhovna slijepoća ne da im da prozru istinu, to su ljudi koji vjeruju u laži, obmanjuju sami sebe baš kao što su se obmanjivali u djetinjstvu vjerujući samo u onaj Sartreovski ”raj” bez mogućnosti da vide da ipak postoji jedan Bog ljubavi koji ih nikad nije ostavio ni kad im je bilo najgore. Hitler je mrzio židove jer je bio uvjeren u laži ili neke teorije zavjere o njima. Bio je opijen i obmanjen lažima i u duhu tog fanatizma pronašao savršena opravdanja za zvjerstvo koje je počinio nad njima. Hitler je bio spoj demonske oholosti, fanatičnog nacionalizma i duboke iskompleksiranosti. Komplekse je povukao iz djetinjstva kako je ranije obrazloženo, oholost je poslužila kao nadomjestak za nedostatak ljubavi, a nacionalizam je skrivao neutaživu potrebu za pripadnošću i zajednicom, država i narod su zamijenili obitelj koju nikada nije imao u pravom smislu riječi. Zaista ne znamo jesu li tada postojale socijalne službe koje su se trebale pobrinuti za malog Adolfa, ali to svakako nisu učinile kako spada. Usprkos zvjerstvu Hitler je ipak uspio održavati neki red u svojoj zemlji s nultom tolerancijom na kriminal i korupciju, nije rušio crkve i prodavao parole da je religija opijum za narod niti je legalizirao prostituciju i marihuanu. Kao da je poznavao moral, razlikovao dobro od zla ali ipak obmanjem teorijama zavjere fanatično i zvjerski ubijao židove i neistomišljenike.
S kim bismo ga danas mogli usporediti? Svakako s onima koji demoniziraju cijeli zapad i prozivaju ga novim rajhom ili sovjetskim savezom. Jedno je biti konzervativac, braniti kršćanske korjene Europe i interese svoje zemlje, a drugo je držati se sa strane po pitanju Putinovog napada na Ukrajnu. U ovom trenutku tko kaže da želi ostati neutralan ili odmagati ugroženoj strani zatvarajući svoje granice za prijenos vojne opreme, po meni se ne razlikuje od Hitlera. Poncije Pilat je u svoje doba prao ruke pred ubojstvom Isusa iako je znao da je pravednik i to je javno rekao pred narodom, ali se nije suprostavio toj nepravdi nego je bio njezin pasivni izvršitelj jer se nije htio zamjeriti caru. Tako će neki danas reći: ”Osuđujem rat, ali se neću mješati u njega do te mjere da neću niti pomagati Ukrajincima vojnom opremom niti ću dopustiti da im se na isti način pomaže preko granica moje zemlje”. Fuj! Izgleda da se svijet ipak ponovno dijeli onako kao se dijelio 1939. samo što je ovaj put (srećom) Rusija prepoznata kao negativac. Još do prije mjesec dana sam slušala od nekih o Putinu pozitivcu koji gradi crkve po Rusiji i brani tradicionalne vrijednosti, iako se nikad i pod ničijim utjecajem ne bih svrstala na stranu ”dvostrukog” KGB-ovca jer ne vjerujem ljudima koji imaju više lica i koji su nasilni prema vlastitoj rodbini, a još k tome i zakletom neprijatelju SAD-a, koje su kolijevka demokracije. Valja uočiti znatnu razliku između Trumpa i Orbana, Trump nikada ne bi pilatovski okrenuo leđa Ukrajincima niti bi izjavio da će Amerika ostati suzdržana u vojnom pomaganju, pače do rata ne bi nikada ni došlo da je Trump ostao predsjednik Amerike baš kao što ni talibani ne bi zauzeli Afganistan. Ovih dana to su potvrdili i brojni memovi koji idu u prilog republikancima pošto ljevičari ne mogu izvesti satiru iz konzervativaca jer satira se izvlači samo iz lažnjaka (”The Left Can’t Meme.”). Jedan od memova je svakako onaj koji kaže da je Putin odlučio pokrenuti rat jer je vidio Bidenovu administraciju te tako zaključio je da je vrijeme i više nego pogodno za rat. Kršćanske vrijednosti Europe treba čuvati ali ono što znam sigurno jest da rat nije nikakva kršćanska vrednota niti da se kršćanstvo i njegove vrijednosti brane mačem.
Možda se Putinu između ostaloga ne sviđa moralna izopačenost zapada i možda je u koječemu u pravu baš kao i Orban, ali njihovi plodovi govore o njima. ”Ta po plodovima se stablo poznaje” (Mt 7, 17–20). Isus će na nasilje također odgovoriti: ”Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu.” (Mt 26,52) Rat nije sredstvo za postizanje nekog dobra niti su pretenzije na teritorij neke druge države izraz civiliziranog i zdravog uma. Većina ratova pokrenuta je od strane neciviliziranih naroda, primitivnih i egocentričnih umova bez osjećaja za dijalog i empatiju. Naprotiv progresivnost nekog naroda ili države vidi se upravo u njegovom odnošaju prema ratu. Najveća vrijednost pored ljubavi je mir, a on upravo proizlazi iz ljubavi i dijaloga, međusobnog uvažavanja i razumijevanja. Ljubav ne otima ono što je tuđe, a ako i smatra da joj je nešto oteto prepušta u dobroj volji. Nisu li to kršćanske vrijednosti i nisu li to korjeni Europe? Nije li to središnja poruka Radosne vijesti Isusa Krista? Zar ne postaje ovih dana očito da je Europa ipak, usprkos moralnim zastranjenjima i praktičnoj apostaziji, ostala vjerna ovim temeljnim kršćanskim vrijednostima koje eliminiraju svaku vrstu rata kao nekakvog rješenja i puta do dobrog cilja.